Rođena je u Baru, srednju muzičku školu je završila u Beogradu gde je izvesno vreme i živela, da bi se vratila u Crnu Goru i završila Fakultet istorije umjetnosti sa prosekom 10,0 i stekla zvanje Specijalista istorije umjetnosti. Sada živi u Podgorici sa svojim suprugom, đakonom Ivanom i njihovo troje dece. Sa svojom pesmom Veseli se srpski rode koja je objavljena na Vidovdan 2020. godine, uspela je da podigne ceo Balkan na noge. Dame i gospodo, reč je o Danici Crnogorčević, vili anđeoskog glasa.
Prvo, Pomaže Bog Danice, kako ste?
Bog vam pomog’o dobri ljudi! Dobro sam, hvala na pitanju.
Kako se turbulentna 2020. godina završila, šta očekujete od ove, 2021. godine?
Vjerujem da nikome nije lako pala 2020. godina, i da smo na neki način svi jedva dočekali da se završi. Ali u suštini iako nam je donijela puno toga lošeg, možemo da isto toliko dobrog izvučemo iz nje, prvo – priroda je odmorila od motorizovanih sredstava, izduvnih gasova i ostalo.
Drugo – ljudi su naučili jednu veliku lekciju života.
Treće – shvatili smo koliko nam je važan odnos čovjeka sa čovjekom.
Mislim da ćemo svi u ovoj 2021-oj godini mnogo više cijeniti čovjeka kraj sebe i međuljudski odnos.
U 2020-oj godini smo doživjeli u Crnoj Gori, zahvaljujući našem blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju, duhovno jedinstvo kroz veličanstvene i istorijske litije, koje ćemo svi pamtiti do kraja života i pričati o njima našoj djeci, to je nešto što bih izdvojila kao krunu duhovne obnove u Crnoj Gori i kao najljepši događaj u našim životima.
Mnogo je drugačiji, jači i ljepši osjećaj kada ste dio te litije od onog osjećaja koji se javlja samo dok gledate putem malih ekrana.
A kao najveći bol koji smo doživjeli u prethodnoj godini, kao najveći ovozemaljski gubitak, jeste odlazak našeg velikog i svetog pastira, našeg vladike, mitropolita Amfilohija pred čijim posmrtnim ostacima je klečalo hiljade i hiljade ljudi. A sa druge strane smo dobili svog zastupnika pred Gospodom.
Pesmom Veseli se srpski rode ste postali simbol Crne Gore, ljudi su Vas prihvatili sa velikim oduševljenjem. Jeste li pri izbacivanju pesme slutili da će ona postići toliki uspeh i da će biti toliko slušana?
Pjesma “Veseli se srpski rode” je nastala prije tri godine, na vrlo neobičan način. Moj suprug me je čekao u hodniku i cupkao u komodu ritam od sedam osmina, zatim mu se javila melodija, a onda su navirale riječi. Refren je bio “stvoren”.
Kasnije smo kući uz klavir osmislili strofe, on tekstualno a ja muzikalno. Tada sam se čak protivila dijelu u kojem je rečeno “zbog slobode” jer mi nije bilo jasno kakve slobode, ali sada nam je svima jasno o kakvoj slobodi je riječ.
Pjesma je čekala svoj pravi momenat, čekala svoj pravi aranžman, koji je uradio Aleksandar Kovačević, i hvala mu na tome.
Iskreno nisam očekivala da će biti toliki odjek, jesam očekivala dobru reakciju publike ali nisam to da će pjesma postati himna i da će je apsolutno svi pjevati sa istim žarom.
U par navrata ste govorili o značaju odlaska na Svete liturgije od ranog detinjstva, gde se i javila ljubav prema duhovnoj muzici, te ste zahvaljujući tome i krenuli tim putem. Recite nam, da možete da se vratite u taj period, da li biste išli istim putem ili biste nešto promenili?
Naravno! Jedino što bih promijenila jeste to da bih još više išla. Ali kao dijete za mene je i to bilo veliko, uvijek ću se rado sjećati naših praznika, pogotovo Vaskrsa i Božića. U malom multietničkom gradu Ulcinju gdje su svi bili kao jedno, u našoj divnoj crkvi svetog Nikole, sa našim protom Radojicom. Zaista je to ostavilo veliki pečat na moj život kasnije. Tada se i prvi put javila moja ljubav prema duhovnoj muzici kao i bogomoljačkim pjesmama koje i danas pokušavam da oživim među narodom i djecom pogotovo.
Svoj prvi solo album pod nazivom Gospode dođi sa 11 pesama ste objavili 2018. godine uz blagoslov, sada nam već upokojenog u Gospodu mitropolita Amfilohija, koji je tada bio iguman manastira Ostrog, a koji je ujedno bio izdavač Vašeg prvog albuma. Koliko je vremena i truda potrebno da bi se objavio i prezentovao jedan takav projekat kao što je to album duhovne muzike?
Da, prije svega kada mi je naš mitropolit Amfilohije davao blagoslov, rekao mi je sledeće: “Snimi album ali nemoj nikako da izostaviš pjesmu Govori Gospode (svetog vladike Nikolaja) i pjesmu o svetom Jovanu Vladimiru!”. Sada, te pjesme su najpoznatije sa mog prvog albuma.
Takođe sam jako srećna što sam doživjela da vidim njegovu reakciju kada je čuo pjesmu “Veseli se srpski rode” i naravno tradicionalnu himnu Crne Gore “Oj junaštva svijetla zoro”.
Tu očinsku podršku i molbu da ne prestanem da pjevam te pjesme ne mogu zaboraviti sa njegove strane.
Album “Gospode dođi” je sniman godinu dana, rad na njemu je iziskivao dosta truda, sniman je u studiju Andreja Andrejevića, koji je i pravio aranžmane za većinu pjesama sa albuma. Na albumu se takođe nalazi poklon pjesma “Sini jarko Sunce sa Kosova” koja je tradicionalna pjesma već postojala ranije. Album je naišao na veliko interesovanje publike. Sada se čeka drugi album koji treba uskoro da bude izdat.
Pesma Sini jarko sunce sa Kosova je za kratko vreme ušla u srca ljudi, emocija i poruka su odmah shvaćene i prihvaćene, a takođe je svi rado slušamo iz dana u dan. Šta za Vas predstavljaju Kosovo i Metohija?
Kosovo i Metohija…toliko toga bih rekla ali onda shvatim da “Pred svetinjom treba ćutati.”. Pobožno ćutanje je najveća utjeha duši, više od bilo kakve riječi. Jer pričati i polemisati i dirati ranu koja nama predstavlja Kosovo i Metohija, može samo izazvati u nama nepotreban bijes prema narodu koji nam oduzima naše najsvetije i najuzvišenije, našu kolijevku. Načinom na koji pjevam o toj svetoj zemlji ja najviše govorim šta za mene predstavlja KiM.
Osim zemalja bivše Jugoslavije, nastupali ste i u Rusiji, Grčkoj, Makedoniji, Rumuniji, Španiji, Italiji, Turskoj, Nemačkoj i Švedskoj. Koja zemlja je na Vas ostavila najveći utisak i zašto?
Svaka zemlja ima nešto što će mi ostati u sjećanju kao lijepo iskustvo. Zaista sam jako srećna što sam imala priliku da nastupam u tim zemljama kao i to da upoznam bar djelić njihove kulture i načina života, jedino žalim što nisam ozbiljnije pristupila i sačuvala snimke sa tih svojih koncerata od kojih je svaki bio poseban na svoj način i imao zanimljive reakcije publike na naše prizvuke tradicije.
Možda bih izdvojila Rusiju kao zemlju koju koliko god puta čovjek posjećivao opet ne bi mogao da obiđe i sažme sve svetinje kao i sve duhovne i kulturne blagodati ruske imperije.
Pored troje male dece, nastupa, stalnog gostovanja u emisijama i pevanja, recite nam, stignete li da odvojite vreme za sebe i kažete: ”U redu, sada sam samo ovde prisutna umno i fizički, i ne želim da me iko ometa’?
Teško, zaista teško. Pored troje djece od kojih je jedno dvomjesečna beba, i drugo dvije godine i treće će sad još malo tri, ne mogu da kažem da imam vremena “samo za sebe”. Čak ni kada spavaju, jer tada gledam da završim ono što sa njima nisam u mogućnosti.
Da možete da izaberete, koje 3 knjige biste uvek mogli da čitate iznova i iznova?
Sveto Pismo, Psaltir i Filozofija palanke.
Imate li nekih neostvarenih želja što se tiče pevanja?
Što se tiče želja koje su vezane za pjevanje, moja jedina želja jeste da sve pjesme koje snimam i koje ću Bože zdravlja snimiti ostanu mlađoj generaciji u amanet, kojoj neće biti lako da se izbori sa raznim “poslasticama” koje nudi buduće vrijeme.
A imam i želju da zapjevam u svetoj zemlji, Jerusalimu.
Verujemo da Vam na samom početku započinjanja karijere nije bilo najjednostvanije. Ko Vam je tada pružao najveću podršku i bio najveći oslonac?
Svakako da su to bili moji roditelji. Majka Ljiljana i otac Mladen, koji su me vaspitali u duhu Pravoslavlja. Sada mi je najveća podrška moj suprug bez kojeg zaista ne bih mogla ništa od priloženog da ostvarim.
U početku ova muzika nije bila toliko “popularna”, danas se već pravi jedan zaokret, sve više je mladih koji pjevaju etno muziku, sve više ima etno grupa, tako da sam jako srećna što je na neki način sav moj dugogodišnji trud urodio plodom.
Jako je lijepo kad čujete da ste nekome uzor, to mi samo još više daje podstrek. Očuvanje tradicije i uopšte naše duhovnosti je danas jedino ono što vidim kao slamku za koju se naša nevina djeca mogu uhvatiti u moru svega i svačega što nudi današnji svijet i uopšte ne samo muzička scena, nego apsolutno sve što im je na “dohvat” ruke i što mogu putem telefona i raznih društvenih mreža da vide i čuju.
Koje nastupe najviše volite i na koje pristajete bez ikakvog razmišljanja?
Definitivno najljepši nastupi, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju jesu na našim istorijskim litijama. Tada su svi jednim srcem i ustima pjevali pjesme koje izvodim. Nigdje nisam osjetila toliko jedinstvo naroda i jedinstvo vjere, a to je ono za šta se i trudim i zbog čega se uopšte bavim pjevanjem, da svi osjetimo jedinstvo duha.
Sećate li se trenutka kada ste stali i rekli sebi da je to to, da je muzika nešto čime želite da se bavite i da je to Vaš životni poziv?
Muzika i uopšte umjetnost je oduvijek moj životni poziv. To sam znala još dok sam bila u vrtiću. Kroz moje djetinjstvo pa do srednje škole su se samo nizali nastupi onako spontano, kao priziv za nešto mnogo veće i ozbiljnije. Ne sjećam se trenutka da sam odlučila ili rekla “evo sad ću da se bavim muzikom to je moj poziv”, završila sam fakultet Istorije Umjetnosti, i sa prosjekom 10,0 sam mislila da ću biti ili neki asistent pa onda i profesor, ali ipak me je život odveo drugim putem, i to je ovaj put.
Znajući šta se danas najviše sluša, šta biste poručili nekome ko želi da krene da se bavi etno i duhovnom muzikom, a da možda nije spreman na reakciju publike?
Ko želi da se bavi njegovanjem tradicionalne i duhovne muzike prvo mora da shvati i da se pomiri sa tim da tu nema ovosvjetske “popularnosti” i uopšte popularnosti na način na koji su to danas muzičke zvijezde, iz razloga što je ta muzika danas u drugom planu na našu veliku žalost, danas se na javnim servisima, televizijama, pa i svim društvenim mrežama daje nešto potpuno suprotno od moralnih i duhovnih vrijednosti koje nosimo kao narod.
Zato, ne treba da ih obeshrabri nedovoljno zapažena reakcija publike, jer danas je ona prosto navikla svoje uho na nešto površno i ono konstantno traži nešto novo i stalno novo. A to “novo” je zapravo samo loša kopija nečeg što je već stvoreno, tako je u umjetnosti uopšte, kada dostigne svoj vrhunac ona naglo degradira u suprotnost.
Svjedoci smo danas masovnog pravca u muzici koja se naziva “cover”, dakle muzičke zvijezde obrađuju već postojeće hitove, melodije, pjesme, na svoj način, a sa druge strane se gubi jedan stvaralački potez koji je vrlo važan, jer muzika je oličenje jednog vremena, jednog doba i kulture naroda.
Ranije su pjesme nastajale kao na nekoj traci, svaki naš boj, bitka, ljubavna priča, neka nesreća, ili sreća, je bila opjevana u vrlo harizmatičnim stihovima ali sa jednostavnom melodijom.
Svako vrijeme nosi svoj muzički pečat, a na nama je da ostanemo autentični a to ćemo uspjeti samo ako bude sve više nas koji čuvamo našu tradiciju na jedan od najrasprostranjenijih i najrazumljivijih jezika a to je muzika.
Da li uskoro možemo očekivati Vaš nastup ovde, u Srbiji?
Sa zadovoljstvom, čim mjere popuste i čim opet budu mogli da se organizuju skupovi odnosno koncerti.
Draga Danice, hvala Vam što ste pristali da date intervju za naš magazin. Vama želimo sve najlepše u životu i daljoj karijeri, a naš narod je ponosan što Vas ima.
Bogu hvala za sve !
___________
Autor: Andrea Dobrosavljević 
Rođena sam u Šapcu 9. septembra 2001. godine. Završila Gimnaziju, student sam Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Veliki sam zaljubljenik u pozorište, volim glumu i sve što se dešava na “daskama koje život znače”. Volim da čitam knjige, pišem, gledam filmove, putujem i da provodim vreme u prirodi sa svojom porodicom i prijateljima. U slobodno vreme crtam, učim jezike i slušam muziku. Jednom rečju, volim život i raširenih ruku prihvatam svo ono dobro koje mi pruža.
About Author
