Početna » Željko Perović: Poezijom protiv zaborava

Željko Perović: Poezijom protiv zaborava

by Lips&Heels
0 comments

Upustili smo se u razgovor s autorom zbirke poezije „Varošina koje više nema“, čije stihove prožima ljubav prema rodnim krajevima, emotivnost detinjstva i mladosti, te bolni rastanak od voljenog grada. Kroz ovaj intervju, otkrivamo šta ga je inspirisalo, kako je balansirao između ličnih iskustava i univerzalnih tema, te kakvu ulogu umetnost ima u izražavanju kolektivnih iskustava.

Kako ste došli na ideju da napišete zbirku „Varošina koje više nema“ i šta Vas je inspirisalo?

 

Rastanak od grada rođenja bila je moja inspiracijaje, u njemu je ostao i dio mene koji je neželjan u varošini ostao. Kao što sam u Sarajevu ostavio dio sebe, tako sam i Sarajevu za kaznu ime u varošinu promijenio i radi sebe i radi svih prognanih koji su na različite načine doživjeli ovu patnju. Patnju koju ćemo kroz cujeli život kao nezasluženu kaznu nositi.

 

 

Vaša zbirka istražuje duboke emocije detinjstva i mladosti. Kako ste pronašli balans između ličnih iskustava i univerzalnih tema koje mogu dopreti do svakog čitaoca?

 

Priznajem moja zbirka je oproštaj od nekada voljenog grada, ognjišta, vilsonovog šetališta, prve ljubavi i klupe u parku. Oproštaj od mojih prvih odlazaka izvan grada, koji su bili sa posebnim osećanjima obilježeni. Svaki moj odlazak bio je izazov, a povratak žeđ usana za hladno vodom i glad očiju za ostavljenom urbanom ljepotom i prirodom što je grad kao majka dijete grlila. Bila je to posebna ljubav, koju sam poezijom pokušao oslikati.

Trebalo je živjeti u gradu i sve ljepote na poseban način osjetiti. Iz romana u pripremi izdvojiću par rečenica da predstavim gradsku sredinu i odgovorim na postavljeno pitanje. Ponos grada nisu bile ni zgrade, ni parkovi, a ni mostovi preko Miljacke. Ponos su bili tramvaji, svaki na poseban način ljepi i od svega ostalog drugačiji. Oni su kao osice zujali i posebnim melodičnim zvonom prolaznike pozdravljali i na lica bezbrižnost vraćali. Knjigu sam napisao da sa čitaocima podijelim ljubav, sreču i zadovoljstvo koju su zli ljudi pretočili u žal, bol i tugu.

 

 

Možete li nam reći nešto više o procesu istraživanja i prikupljanja informacija koje su obogatile vaše eseje i objašnjenja uz pesme?

 

Da, moje izražavanje je plod čitanja, slušanja i druženja sa boljim od sebe. Sjećam se još kao mlad momak birao sam sagovornike od kojih sam pažljivim slušanjem nadgrađivao sebe! Bolje rečeno dodatno se školovao. Knjige nisam birao, volio sam da čitam i da u društvu pričam o utiscima pročitanih knjiga.

Sjećam se predvečernjih druženja i vrijemena kada su starci u tišini gledali dnevnik, a mi smo tiho iz kuća izlazili i po dogovoru okupljali se na raskršću pored jednog kioska. Gdje smo stajali u krugu da se bolje čujemo i u oči sagovornika gledamo. Svako veče bila je nova tema, pričali su oni koji su čitali, a drugi su slušali ili odlazili da sebi sličnima potraže. Znanje nismo krili, jedni smo drugima posuđivali knjige, novine i muzičke ploče. Bila su to vremena kada se sve dijelilo, a razlike su bile uočljive samo kod onih koji nisu htjeli ili su samouvjereni pomoć odbijali.

Na kraku da poentiram, radno iskustvo tehnologa, planera i konstruktora prenjeo sam u knjigu poezije. Tako da sam poeziju osnažio svojim esejima i pričama koje sam prilagodio temi pisanja i vremenu desavanja.

 

Sarajevo je grad sa bogatom kulturnom baštinom, ali i sa teškom istorijom. Kako vidite ulogu umetnosti u izražavanju i procesuiranju ovakvih kolektivnih iskustava?

 

Rođen sam u Pofalicima na pedesetak metara iznad mljekare i fabrike duvana. Poezijom sam slikao i od zaborava čuvao radničko preljepo naselje i nadvožnjak i portirnicu i lokomotivu i hum brdo kao prvo dječije izletište. Eto, to je bila velika i nemjerljiva ljubav. Meni se čini da smo rođenjem u Sarajevu na dar dobili posebnu ljubav, za gradom i za prijatelje, bili smo velika familija sa nadimcima umjesto imena! Poslije ratnog dešavanja sve se promijenilo! Grad je izgubio vesele boje, a ljudi su u mržnji izgubili sebe! Svi smo zajedno postali gubitnici i često se upitam gdjevje krivica u nama stanovnicima grada ili u sili koja nas je zavadila, obećala bolji život pa slagala!

Koristim priliku da pročitam stih iz moje pjesme:

 

Kome li je teže, kad bih mogô znati

Kome li je teže, ko sad više pati,

Kome li je teže živjeti u sjeni,

Kome li je teže, tebi ili meni?

 

 

Vaša zbirka odiše dubokom emotivnošću i introspekcijom. Kako se osećate kada delite tako intimne delove sebe sa čitaocima?

 

Bogatije nego ikada! Čini mi se da sam stihovima čitaoce zagrlio, one koji su doživjeli sličnu sudbinu i one koji se žele upoznati sa tragičnim dešavanjim koja rat sa sobom nosi. Zagrlio sam i one koji su bez rata svoja ognjišta napustili u potrazi za boljim i lagodnijim životom.

Kao dijete pamtim zimska godišnja doba i strm koja se protezala duž naselja. Baš smo kao djeca uživali. U predvečerje počinjalo je sankanje, galama, smijeh i zalutali vrisak.

Naselje je izgledalo kao veliki zimski dečiji cirkus! Ulične svetiljke kao reflektori, a ulica bez vozila kao Bob staza, šta drugo reći nego raj za djecu, ali i uvećana studen za roditelje. . Sa mojim ću stihovima svratiti u daleku zimsku prošlost: 

 

Zimski dugi i snjezni dani

Prerušeni uklizani huligani

Trebaju oprez na grešan korak

Sočnu psovku jauk gorak

Na leđima let bez kape dug

Starosti kikot mladosti rug…

 

Koristim ovaj intervju da čitaocima toplo preporučim knjigu!

 

Kako biste opisali vaš odnos sa poezijom? Šta vas najviše inspiriše u umetnosti pisanja?

 

Ja poeziju doživljavam kao ispunjenje koje mi nedostaje, bez nje moje bi tijelo bila prazna ljuštura! Na tren ću pokušati napraviti poveznicu između poezije i šahovske igre!

Još u osnovnoj školi počeli su moji prvi šahovski koraci i sjećam se da sam odlazio u prostorije SAŠK-a koje su bile u drugom djelu grada. To je bilo moje prvo udaljavanje od kuće, nova prijateljstva i sjajni utisci, koje i danas pamtim. Od tog trenutka u meni se dogodila velika promjena, od nestašnog derana koji je slobodno vrijeme provodio na ulici, postao sam ozbiljan, staložen i kreativan, što šahovskoj igri i pripada. Sjećam se da sam od jednog drugara šahiste, dobio na čitanje knjigu Sergeja Jesenjina. Taj trenutak je moje interesovanja i razmišljanje usmjerio prema poeziji.

Citiraću Jesenninove stihove:

 

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica

Kome oko ispi magle let…

 

Ovo pitanje pratiće me od koljevke pa do groba? Ko sam? Šta sam? I odakle sam? Često bi isticao moj sugrađanin poštovani Emir Kusturica. Živjeli smo naselje do naselja i često se sretali na malom fudbalu, ono raja protiv raje. 

 

 

 Koja je poruka ili osećanje koje biste voleli da čitaoci ponesu sa sobom nakon čitanja „Varošina koje više nema“?

 

Svaka knjiga sa sobom nosi sliku i poruku! Ako se to u knjigi ne pronađe, ona će biti brzo zaboravljena, kao i čovjek koji sa svojim kvalitetima odabranom društvu ne pripada!

Poeziju sam posvetio gradu u kome sam se rodio, u stihovima sam uokviro i lijepe i tužne trenutke, za sebe i sve one koji su grad moranjem napustili. Moja poruka je ljubav se može zabraniti ali ne i oteti. Moj grad nosim u sebi, sve do dana od kada sam iz njega proteran. Od tada sam mu ime za osvetu u varošinu promjenio. 

 

Koji su vaši planovi za budućnost u vezi sa pisanjem i umetničkim stvaralaštvom? Da li već radite na novim projektima?

 

Kako sam već napomenuo u prethodno postavljenom pitanju, uveliko radim na romanu Dani mladosti. Želja mi je da se kroz knjigu podsjetim interesantnih dešavanja i baš zato iz straha da slike ne izgube svoje svjetle boje. Odlučio sam da romanom nostalgiju potisnem iz sebe i vrata grada zauvijek zatvorili!

 

Da li postoje pesnici ili književni radovi koji su imali poseban uticaj na vaše stvaralaštvo?

 

Volim čitati ruske pjesnike oni su mi od djetinjstva bili uzor: Jesenjim, Puškin, Blok … od naših; Dučić, Šantić, Brana Crnčević, Dobrica Eric ….. A posebno mjesto zauzima Ivo Andric, svaka njegova pročitana rečenica slika je sa dodatnom bojom i rečenicama koje im oplemenjuju.
Moje su godine dobrano tragove istrišile, još će po koji iza mene ostati, kao što je ova knjiga, ali nadam da će još i još u novim knjigama iza mene ostati hahaha. Smisao mog pisanja je da se zahvalim prijateljima i Sarajevu za lijepo druženje i bezbrižno odrastanje. Ali i da se podsjetim na muke, kada smo iz grada kao ptice pucnjima rastjerani.

 

Da li imate savet za mlade pisce ili umetnike koji žele da dele svoje talente i dela sa svetom?

 

Da, mlad čovjek je jak koliko je jaka želja u njemu, s tim da je potrebno imati podršku kao oslonac, bilo da se radi o članu porodice ili o iskrenom prijatelju. Jer ljudi su navikli da se kao kuće jedni na druge naslanjaju. 

Čovjek svoje mjesto u drustvu mora definisati i onda neće pogriješiti, niti će stranputicom krenuti. Na kraju za mene su tri riječi pletivo života; ljubav, vjerovanje u sebe i odlučnost! A kada se te riječi ujedine tad i pitanje kako ne postoji?

Mladost se kroz život mijenja, uči, bori, trpi, posrće, ustaje i do cilja stiže. Mladima bi poručio da želje treba prema mogućnostima uskaditi i uz malo sreće mogu se i ostvariti. Talent je urođena vrijednost i mislim da mlade ljude treba pravilno usmjeriti prema njihovim afinitetima. A talent pisanja može se kao svaka roba javnosti ponuditi. Baš ovako kao što ja to činim.

 

Hvala na kvalitetno odabranim pitanjima, koja će u najljepšem svjetlu moju knjigu predstaviti.

Srdačan pozdrav i svako vam dobro želim.

 

 

 

 

Kratak uvod za knjigu

 

Savršeno ne postoji!

Svako napisano slovo nije magnet da čitaocu um privuče, ali jesuriječi koje kao bistra izvor voda žeđ pogledom liječi! Beskrajno sam

zahvalan porodičnim genima za naslijeđenu ljubav prema poeziji. Želja mi je da se knjiga razlikuje od dosad napisanih. Poeziju sam

obogatio svojim izrekama i kratkim pričama, koji će biti svakoj pjesmi oslonc i podrška. Događanja sam vjerodostojno predstavio i naglasio vremena u kojima su stihovi nastajali!

 

Biografija

 

Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu. Poeziju piše od osnovne škole, kada je zbog iskazane ljubavi prema poeziji, pored niza pohvala i priznanja, dobio i nadimak Pjesnik. Jedan dio svog radnog vjeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije. U dugogodišnjoj karijeri radio je na pozicijama tehnologa, konstruktora i rukovodioca gradilišta, a kasnije po povratku u Sarajevo, i na drugim radnim mestima.Godine 2002. odlazi na rad u Švedsku gde slobodno vreme provodi u Književnom klubu „Miloš Crnjanski”, čiji ubrzo postaje član. Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Član je Udruženja pesnika Srbije.

 

Odlomkom iz recenzije prof. srpskog jezika i književnosti Jelene Dilber:

 

Za ovako upečatljive redove potrebno je veliko i prekaljeno srce, talenat za vešto nizanje reči i sigurno pero koje poput božanske ruke kroji ravnotežu između uspomena i stvarnosti, ništavila i nade, mladosti i starosti, života i smrti. A sve se ovo upravo nalazi u zbirci poezije Varošina koje više nema Željka Perovića, potresnoj u svojim poput sečiva zasecanim ranama duše, a u isto vreme upornoj u nameri da čitaoca navede na preispitivanje kuda srlja civilizacija koja na svakih pedeset godina na jednom brdovitom delu sveta nanovo potpaljuje barut i sa bezbedne udaljenosti posmatra kako se u eksplozijama raspršuju sudbine, životi, nadanja i snovi.

U 66 pesama, koliko krasi ovu jedinstvenu poetsko-esejističku zbirku, sakupio se sav život pesnika koji je iskazao kroz emocije lirskog subjekta da nas, čitaoce zadive i ponesu, nateraju na razmišljanje i dostizanje poruka u nizu metafora, poređenja i alegorija. Da ne dođe do nedoumica, svaka pesma je oplemenjena mudrostima kao osloncima i objašnjena omanjim esejima koji raščlanjuju svaki stih donoseći pozadinu ideje, teme i zamisli, kao i podataka kada je, kako i zbog čega napisana. U njima je objašnjena i igra stihova i strofa, slogova i reči, ponavljajući svaki kao težište pesme i suštinu kojoj pesnik stremi želeći da što vernije i snažnije dočara i oslika događaje i duboke emocije koje su ih pratile detinjstva i mladosti, u svoj zavičaj i rodni grad posebne i neponovljive duše – zlosrećno Sarajevo koje je nemerljivu sreću i spokoj sopstvenih stanovnika trampilo za krvave dane opsade, nemira, strepnji, progona i stradanja.

 

Kome li je teže, kad bih mogô znati,

Kome li je teže, ko sad više pati,

Kome li je teže živjeti u sjeni,

Kome li je teže, tebi ili meni?

 

Jelena Dilber

 

You may also like

Medijski partner kulturnim manifestacijama

Vaš Glas Je Važan, Vaše Mišljenje Je Važno. Mi Vam Možemo Pomoći Da Se Osećate Samopouzdanije, U Skladu Sa Svojom Prirodom, Van Okvira Koji Nam Se Nameću.

 
lipsandheels.com@gmail.com

@2023 – Lips&Heels. All Right Reserved. Designed and Developed by
Izrada sajta