Slobodni, a ipak u kavezu. To je ono kad znate da možete da letite, da je potrebno da se usudite, zamahnete krilima i vinete se nebu pod oblake. To je ono kad možete, ali nemate hrabrosti jer vas strah sprečava. To je prostor u kome vam nije najbolje, ali nije loše, to je onaj krevet na kome već dugo sedite i nije baš toliko udoban ni prostran, ali je nekako siguran, poznat i zbog straha, opasnog stražara pred vratima kaveza, vi ostajete tu gde ste, zadovoljni onim što imate. A, je li to dovoljno?
Zadovoljni, a mrtvi iznutra. Nema gore smrti od one u kojoj smo živi, a u nama je sve umrlo i snovi, nade, želje. Život po ustaljenom šablonu, bez nepoznatih situacija je onaj koji garantuje sigurnost, ušuškanost i dovodi do stagnacije. To je naša sigurna luka. Isplovimo li iz nje, naićićemo na bure, plime, oseke, izbacivaće nas i vraćati u vodu, a mi moramo plivati, odolevati svemu, snalaziti se u novonastalim situacijama, rizikovati. Plašimo se nečeg novog, neistraženog, svega onog što je rizik. Moramo se suprostaviti strahu, pogledati ga u oči kako bi utihnuo, ukoliko se ne usudimo, ne iskoračimo iz zone komfora i on će rasti.
Pod dejstvom tog zlikovca, ostajemo tu gde jesmo, sedimo na tom istom krevetu, u tom istom kavezu godinama, pronalazeći opravdanja-situacija u državi, pa i nije nam toliko loše, imamo krov nad glavom, hranu , platu, a neki nemaju ni to…Bogatiji smo od većine ljudi koji nemaju šta da jedu, zdravlje je najveće bogatstvo….I boravimo u zoni komfora jer izlazak je rizik.
Šta ako ne uspemo? Propadnemo na dno? Opet moramo da se borimo za ono što smo već postigli. Ne shvatamo da sa dna nemamo gde već samo u visinu. Ostanimo tu gde jesmo, ne talasajmo, posle kiše dolazi sunce, biće bolje. Ne očekujmo više.
Sve ove razloge skupimo u jednu kesu i oslovimo ih pravim imenom-nedostatak samopozdanja. E, baš taj nedostatatak samopouzdanja koji ruku pod ruku korača sa strahom je glavni krivac zašto mi ostajemo tu gde jesmo u toj zoni sigurnosti-komfora. I nemamo snage da zakoračimo, da krenemo, da se pomerimo, maknemo sebe i granice komfora…Znamo-život jeste kretanje, a sva moć je u nama. Zato pogledajmo strahu u oči i krenimo, ne umrtvljujmo svoje snove, želje, ne utišavajmo srce. Kad osetimo onaj glas koji se buni, koji nas opominje da krenemo-ne budimo gluvi nego poslušajmo šta ima da nam saopšti. Uradimo sve što je u našoj moći jer time ćemo izaći iz zone komfora. Ostanak u istoj nam ne garantuje-rast. To je kao da se uvek vraćate jednoj istoj sobi, jednoj istoj stolici, onom krevetu koji i nije baš udoban, ali je siguran….Ako iskoračite i soba će biti veća, stolica udobnija, krevet prostraniji. Nema gubitaka, svi porazi vode ka rastu, spoznaji.
Jedan pisac je rekao da će se svet početi menjati onda kad se iz svoje zone komfora preselimo u zonu svojih snova…Mislim da je vreme-usudite se.
_______________________________
Autor teksta: Tatjana Stanišić
Rodjena 1977. godine u Knjaževcu (Istočna Srbija). Srednju Ekonomsku školu sam završila u Zaječaru, a usled nedostatka finansijskih sredstava bivam primorana da radim. Zaposlila sam se, i to ne u svojoj struci, i nakon deset godina upisala Višu ekonomsku školu u Leskovcu i završila je. Trenutno živim u Zaječaru gde i radim u mlekari.
Obožavam šetnju prirodom jer nju smatram neodvojivim delom mene, volim da putujem, a slobodno vreme najčešće provodim čitajući…Pišem, učestvujem i na nekim konkursima i imam zapažene rezultate, iako najčešće pišem za sebe i koristim pisanje kao jedan vid relaksacije….Vodjena principima poznatih autora, krećem na put samospoznaje i trudim se da ovo postane što bolje mesto za život. Moj moto je –Daj ljudima ono što želiš natrag…
Comments are closed.