Maja Uzelac: Zašto film „Ej salaši“ postaje važniji nego ikad

Ej salaši

U svetu koji sve više živimo kroz ekrane, algoritme i veštačku inteligenciju, dokumentarni film „Ej salaši“ vraća nas tamo gde još uvek postoje zemlja pod nogama, dodir ljudske ruke i glas koji pamti prošlost.
Rediteljka Maja Uzelac kroz život i umetnost Zvonka Bogdana ne snima samo portret legende – već beleži jedan svet koji polako nestaje.

Razgovarali smo sa Majom o tome kako je nastao ovaj film, zašto danas ima veću težinu nego ikada i šta znači čuvati identitet u vremenu digitalne buke.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa muzikom i ličnošću Zvonka Bogdana? Šta Vas je privuklo toj temi?

 

 

 Znam Zvonkovu muziku oduvek, kao i svi, a ličnost sam otkrivala lagano, tokom trogodišnjeg snimanja…Tema je ceo taj svet iz njegovih pesama, koji je Zvonko svojim glasom pretvorio u neku poruku u boci za sledeće generacije, a tema je i kako je došlo do stvaranja jedne ličnosti koja će u jednom trenutku moći da bude sposobna da ceo jedan takav zadatak preuzme na sebe.

Vaš film spaja tradiciju i savremeni dokumentarni izraz. Kako ste postigli ravnotežu između nostalgije i modernog filmskog jezika?

Ja prosto oduvek volim da pričam priče onako kako ih ne pričaju drugi, tražim sporedni ulaz, drugačiju formu rečenice, neki duhoviti tvist ili neočekivanu reč – kako u razgovoru, tako svuda, pa i na filmu. Stil može jednu starinsku temu da prebaci u sledeći vek, na primer.
ej salaši

Deset pesama, deset priča – kako ste birali koje pesme i teme će oblikovati narativ filma?

 

Uzeli smo najupečatljivije priče i najlegendarnije pesme. Ali nije to baš tako kao sekirom, u filmu – prelivaju se tu još poneke melodije, ima i komponovane muzike koju potpisuje Ivan Kljajić…neosetno se plovi kroz te vode, nema brojeva ispred poglavlja.

Koliko Vam je bilo važno da kroz lik Zvonka Bogdana dokumentujete i jedan širi, gotovo nestajući način života?

 

Jako. U trenutku kada postaje kristalno jasno dokle nas je kapitalizam doveo i na šta svet može da zaliči u metaforičkim kandžama veštačke inteligencije, hvatamo se za slamke – sa salaša, da nas podsete kako je i zašto za život neophodan dodir ljudske ruke.

U filmu se dotičete i tradicionalnih zanata – šeširdžija, kovača, potkivača… Kako ste istraživali te svetove i koliko ih je teško pronaći danas?

 

Nešto nam je tipovao Zvonko. Nešto je do nas stiglo usmenim predanjem. Nije na svakom ćošku. Više je kao neki pokret otpora, u katakombama.

Kakav je bio proces snimanja tokom tri godine – šta Vam je najviše ostalo urezano iz tog perioda?

 

 Ravnice, svetlo, snimanje Ade kovača u njegovoj zanatskoj radnji iz vremeplova, trenutak kad sam smislila kraj filma, vožnje iz Beograda do Srema, Banata i Bačke…

Koji je bio najveći izazov u stvaranju ovog filma – kreativno, logistički ili emocionalno?

 

 

Ovo je bio jedan ozbiljan rolerkouster, sve s povraćanjem, vrištanjem i kartom za novu vožnju. Znači, ovo treće.

Na koji način Beldocs kao festivalski okvir doprinosi recepciji jednog ovakvog filma?

 

Odlično, treba uvek biti u dobrom društvu.

Kakve emocije u Vama budi predstavljanje filma u Domu omladine, na samom kraju festivala?

Videćemo :).

fotografije: Nemanja Knežević

„Ej salaši“ nije samo film o Zvonku Bogdanu – to je putovanje kroz vreme, kultura i identitet koji polako iščezavaju iz svakodnevnog života. Maja Uzelac majstorski kombinuje muziku, priče i vizuale da bismo zajedno mogli da osetimo i razumemo značaj ovih vrednosti. U eri kada je stvarnost često maskirana ekranima, ovaj film nas podseća koliko je važno negovati i prenositi autentične priče i običaje.

Gde možete da ga pogledate?

Specijalna projekcija filma „Ej salaši“ biće održana u okviru 18. Beldocsa
Dom omladine Beograda
27. maj u 17:30

Ako vam nedostaje nešto stvarno u svetu ekrana, ovaj film je mesto gde to možete ponovo pronaći.

Fotografije: Nemanja Knežević