U vremenu kada se autentičnost često krije iza filtera i očekivanja, retki su glasovi koji ostaju verni sebi — nežni, a snažni, krhki, a postojani. Dunja Šaran, glumica i pesnikinja, vodi nas kroz sopstveni unutrašnji pejzaž — isprepletan ranjivošću, umetnošću, borbom i tišinom koja ume da govori više od reči. Rođena između Slavonije i Dalmacije, a sazrela kroz umetnost, Dunja hrabro otvara stranice svog unutrašnjeg dnevnika i poziva nas da zavirimo. Njen svet nije gladak — ali je istinit.

Zbirku ste simbolično podelili na dva vala – prozni i pesnički. Kako je došlo do te strukture i šta za vas predstavljaju ti „valovi“?

Da… Moji valovi. Mislim da je bitno reći da se dogodio život. Ova knjiga je zasigurno bila moj mladenački san, kojeg sam u nekom trenutku pohranila negdje duboko u sebi  i iskreno govoreći, možda čak i otpustila, bez puno vjere da ću ga nužno ostvariti. Ali snovi su takvi, pa čak i kad mi ljudi malo posustanemo, oni pronađu svoje procjepe u vremenu kad nas ponovno presretnu. Otkad znam za sebe, voljela sam pisati. Pisanje je bio moj alat koji mi je dolazio instinktivno, kad god sam imala potrebu izraziti ili bolje razumjeti emocije koje sam proživljavala, ili sačuvati neke posebne trenutke i drage ljude od vremena i zaborava.

Naš ljudski um, koliko god napredan bio, nesavršen je i često zbog tempa, obaveza i života koji nam nameće određeni ritam, potisne one male, ali najdragocjenije detalje. Moj „muzej života“, kako to voditeljica naše nakladničke kuće „Asia“ Anamarija voli reći, omogućio mi je da ih pisanjem održim živim kao da su se jučer dogodili – i traju vječno. Kako sam na samom početku rekla, dogodio se život, a zapisi iz života ‘pretočili su se’ u ovu knjigu. A more… Kao u pjesmi najdražeg morskog vuka Olivera Dragojevića: „tijelom ja sam čovjek, a duša mi je more“. Dijelom je za to zaslužno moje obiteljsko nasljeđe, a dijelom to nešto neobjašnjivo i nedokučivo. More sam oduvijek osjećala neraskidivim dijelom sebe i moje životne priče, koja se baš kao i zaigrani valovi ispričala preko proze i stiha.

U opisu knjige navodite da je ovo posveta samoj sebi. Koliko je pisanje ove zbirke bilo i proces ličnog suočavanja i oslobađanja?

Da, između ostalih. Posvećena je mnogim ljudima koji su obilježili moj život. Članovima obitelji, ljubavima, prijateljima, bliskim poslovnim suradnicima, ali i pokojem „strancu“ čija me priča takla. Neki od njih više nisu fizički među nama, s nekima je možda zajednički dio puta završio, a nastavio se s nekim drugim ljudima. A neki su i dalje tu i dijele ovu pustolovinu sa mnom. Ono što sam uvidjela do kraja pisanja mojih Oblaka (kako ih od milja skraćeno volim zvati), je da je to ujedno posveta i zahvala meni samoj kroz vrijeme, koja je imala snage, hrabrosti, a ponekad i ludosti sve to iznijeti.  U ovoj knjizi nema fikcije, to je umjetnička ispovijed u kojoj sam ogoljela svoju dušu, nastojeći istovremeno zaštititi privatnost dijela ljudi o kojima sam pisala i koji su me inspirirali u našem putovanju života.

More je snažan motiv koji se provlači kroz Vašu knjigu. Koliko je ono deo Vašeg svakodnevnog života, a koliko univerzalna metafora traganja i pripadanja?

Ovo pitanje mi je izmamilo osmijeh zato što sam ga u različitim varijantama čula i u stvarnom životu. Dakle, tu morsku dušu (ali i dalmatinski dišpet), zahvaljujem tatinom dijelu obitelji i mojem didi koji su doselili u Slavoniju iz Dalmacije, ali taj miris mora i okus soli se prenio i na iduće naraštaje. Ono kako sam ranije navela nedokučivo i neobjašnjivo… Eh, što se toga tiče, uistinu vjerujem da svatko od nas dođe s nekom bliskošću i osjećajem pripadanja. Ja sam rođena u Vinkovcima u Slavoniji zlatnoj, gdje i danas živim; što dovoljno pokazuje koliko volim i svoj grad i ovaj kraj. Ali duša… duša mi pripada moru. More me inspirira i ‘liječi’, a složila bih se, i da mi je postalo svojevrsna metafora za moj život.

U delu „Prvi val“ postepeno skidate sloj po sloj pred čitaocem. Da li Vam je bilo teško ogoliti se na taj način? Koji tekst Vam je bio najizazovniji za pisanje?

Zanimljivo mi je kako ste koncipirali ovo pitanje kao raslojavanje. Ima istine u tome. Budući da ova knjiga sadrži moja prisjećanja i anegdote od najranijeg djetinjstva do današnjeg dana, ona uključuje ne samo period mog odrastanja i sazrijevanja, nego i mnoge one osobne transformacije i samorefleksije koje su se odvijale putem. Istina, ogoljeti se na takav jedan intiman način pred publikom nije bilo lako i to je vjerojatno razlog zbog kojeg mi je trebalo sedam godina kako bih se odvažila objaviti ovu knjigu.

U životu me nose moje emocije i prilično sam strastvena osoba, ali za sve bitne odluke u životu uzela sam si dovoljno vremena, kako bih sama sa sobom razlučila jesam li spremna preuzeti odgovornost i stajati potpuno iza njih, neovisno o reakcijama vanjskog svijeta. Zasigurno mi je u toj odluci olakšala moja glumačka sudbina i iskustvo, u kojem sam iskusila lijepe i teške strane tog poziva.

Naučila sam se nositi s kritikom, ali istovremeno naučila sam vjerovati u sebe i čvrsto stajati iza svojih odluka – kad sam uvjerena da su prave. Što se tekstova tiče, teško mi je izdvojiti samo jedan jer je svaki nosio svoju ljepotu i breme… Ali pokušat ću ovako spontano izdvojiti jedan koji mi trenutno prvi pada na pamet, a to bi bio „Molim te, nemojmo zaboraviti“.

U knjizi balansirate između potrebe za plovidbom i puštanja korena. Da li se u svom životu osećate više kao nomad ili kao neko ko traži stabilnost?

Odgovorit ću na ovo pitanje kao da sam blizanac u horoskopu,  a ne djevica, ali smatram da utjelovljujem oboje. Ja sam nesputani, sanjarski nomad koji žudi proživjeti život punim plućima. Otkad znam za sebe imam strahovitu potrebu za slobodom i veliki otpor prema kalupima, stereotipima i nametnutim pritiscima društva. Želim skupiti što više znanja, uspomena, iskustva, radosti i mudrosti u svojim danima, a da bi čovjek tako pristupio životu, moraš biti pomalo nomadskog karaktera. Međutim, sad dolazimo do onog paradoksalnog trenutka, jer istovremeno u meni diše i jedan veliki emotivac koji ima duboko korijenje prema onome što smatra domom.

Kako doživljavate taj paradoks između unutrašnje slobode i potrebe za sigurnim lukama?

Dom je moja sigurna luka, ali kad kažem dom, ne mislim samo na mjesto ili zidove. Mislim na onaj krug mojih ljudi koji me poznaju duboko i iskreno, sa svim mojim vrlinama i manama, a tu su. Vole me takvu kakva jesam, prihvaćaju, podupiru i ne pokušavaju me promijeniti ili podrediti nekim svojim vizijama. Vide onu nesavršenu, ali vrlo stvarnu mene.  Dakako, to je obostrano. Kako se nisam htjela odreći niti jednog pola svoje duše (koliko god on možda paradoksalno djelovao), naučila sam balansirati s tim ‘razlikama’ kao artist na žici. Otvorena sam prilikama i putovanjima za potrebe mog umjetničkog života i poziva, ali sam pustila korijenje i bacila sidro u mom malom gradu, gdje sam potpuno svoja. Ne zato što sam morala ili zato što su drugi to od mene očekivali, nego zato što je duboko u mom biću to moja velika želja i potreba.

„Drugi val“ donosi Vašu pesničku stranu. Da li Vam je poezija prirodniji jezik za izražavanje unutrašnjih stanja, ili Vam proza dopušta više prostora za analizu i razgradnju?

Godinama prije, još dok ova knjiga nije bila u planu, nazivala sam se ‘uličnim poetom’. Poezija mi je bila velika strast i zavoljela sam ju još u školskim danima. Neki ljudi znaju reći da nisu od poezije ili da ju ne vole, ali ja tvrdoglavo tvrdim da samo još nisu pronašli svog pjesnika koji ih je ogolio. Ništa čovjeka ne može taknuti i ogoljeti istovremeno kao stih. Na kraju krajeva, mnoge prekrasne pjesme dragih glazbenika su također nečija poezija. Što se mog izražavanja tiče, ne osjećam da sam negdje ‘lakša’ te podjednako volim prozu i poeziju. Možda bih jedino rekla da sam u poeziju puno dublje pretočila one svoje partnerske i ljubavne emocije. Nisu uzalud pjesnici imali svoje muze… Stihom sam izrekla i sačuvala sve one trenutke u životu kad možda nisam bila kadra reći što mi stanuje u srcu i na duši.

Koje emocije ili misli biste voleli da čitalac ponese sa sobom nakon čitanja „Oblaka“?

Kad sam donijela odluku da će ova knjiga ugledati svjetlo dana, imala sam vrlo jasnu misao o tome što želim da ona predstavlja i što da bude njezina žila kucavica. Za razliku od mog glumačkog života u kojem dobrim dijelom uvijek ovisim o tuđoj viziji, zamisli i priči koju treba iznijeti, ovdje sam htjela maksimalno iskoristiti priliku da budem potpuno svoja. Da se predstavim baš onakva kakva jesam i sve te moje mijene koje su me oblikovale i dovele do današnjeg dana. Žudjela sam riješiti se nekih nametnutih ideala, epiteta koje su mi ljudi često pridavali jer su me doživljavali isključivo kroz jednu dimenziju. Bila sam spremna i razbiti pokoju iluziju, ako bi bilo potrebno.

Nisam krhka lutkica od porculana koja se čuva u vitrini, što ne znači da nisam emotivna i nježna. Ali sam istovremeno tvrdoglava, hrabra, strastvena, temperamentna… Katkad buntovna. Ne bježim od svojih teških emocija u životu; učim iz njih i trudim se iskoristiti ih da postanem bolja. S druge strane, ponosna sam i čuvam ono što nazivam svojim svjetlom. Svatko od nas ga posjeduje, samo ga treba njegovati. Što se čitatelja tiče, voljela bih da počnu čitati knjigu kao moju priču, a da se putem prepuste i počnu ju doživljavati kao svoju. Koliko god nas razlikovali detalji ili neke površne stvari, srž nam je bliska i zajednička. Čarolija života krije se u običnim danima, sitnicama i ljudima koje volimo i koji nas vole. Nadam se da će do kraja knjige svatko osjetiti sreću i zadovoljstvo u svojoj vlastitoj koži.

U tekstovima osećamo dijalog između prošlosti i sadašnjosti. Kako danas gledate na sopstveni razvoj i pomirenje sa svojim ranijim verzijama?

Često mi se u životu dogodi da mi se odvrti film pred očima. Nešto me podsjeti. Na ulici, u prometu, dok stojim u redu na blagajni. Prepoznam se u nečijoj gesti ili prepoznam nekoga koga znam ili koga sam znala. Trudim se maksimalno iskoristiti taj čuveni sadašnji trenutak, kojeg mnogi dočekuju s podsmijehom ili uzdahom. Ali to je jedna od najvećih životnih istina. Postojim sada i ovdje. Unazad se ne mogu vratiti, a budućnost još nije stigla. Ono što sam spoznala i naučila je ne zamjerati si neke prošle greške, prošle dane ili verzije sebe koje nisu bile uvijek najbolje. Iz njih sam maksimalno učila i trudila se ne ponoviti ih, barem ne na identičan način. Greške (ako greške uopće postoje), uvijek su prikrivene lekciije i mogućnost da postanemo mudriji, sretniji i bolji, za sebe i za sve oko nas.

Kroz tekstove pozivate na prihvatanje promena i nesavršenosti. Koliko Vam je ta filozofija pomogla u ličnom životu?

Koliko god poštujem i vjerujem da svatko od nas ima svoju životnu priču, pravo i luksuz da ju proživi i ‘kroji’ onako kako osjeća da treba, zbilja vjerujem da ova filozofija, kako ste to simpatično nazvali, pomaže svakome od nas. Godinama sam bila dobra za sve oko sebe, a često najgora za sebe. Nisam znala postaviti granice. Život, iskustvo i stečena zrelost navedu čovjeka da se zagleda duboko u sebe i postavi si neka teška pitanja. Kad si dovoljno snažan i hrabar suočiti se sam sa sobom, počnu se polako rušiti sve te iluzije i breme tuđih mišljenja, očekivanja ili neprihvaćanja. Vjerujem da je u životu važno biti sretan i miran. Sreća i mir su temelj zdravlja, a zdravlje je esencija koja je nama ljudima potrebna da bismo živjeli i gradili sve ono dalje što želimo. Zato je bitno pomiriti se sam sa sobom. Oprostiti si sve ono što smatraš da nije bilo najpametnije ili najbolje. Osvijestiti da smo u svakom trenutku dali svoj maksimum i činili ono što smo vjerovali da treba. A što se okoline tiče… Biti strpljiv, vjerovati u svoj put i čuvati te ‘svoje ljude’. To je blago koje se ne može procijeniti.

Da li postoji neki stih ili odlomak iz zbirke koji Vam je posebno drag i koji osećate kao svoju ličnu mantru?

Ovo je baš bilo izazovno odabrati. Naveli ste me da dobro promislim… Odlučila sam se za dio iz moje pjesme „Džaba“:

„Smijem se. Radujem.

Tugujem pa i za to zahvaljujem.

Željama se kitim, a snovima vidim.

Ronim duboko pa se vinem u oblake.

Ni riba, ni ptica.

Neki novi svat.

Za mene su Čudno i Čudesno djeca iste majke.“ 

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Pišete li intuitivno ili imate određene rituale i discipline koje sledite?

Na ovo ću pitanje možda i najteže odgovoriti jer klasičnog kreativnog procesa nemam. Sve što sam napisala u ovoj knjizi došlo mi je u valu inspiracije dok sam bila ‘usred života’. Nekad nasred ulice. Nekad na kazališnoj probi. Nekad u nečijem zagrljaju. U zahvali sam čak i navela da katkad osjetim da zasluge za nju ne pripadaju samo i isključivo meni. Mene taj val oplahne: naglo, trenutno i neobjašnjivo. Nahrupe mi neke misli koje silno imam potrebu staviti na papir. Upravo iz tog razloga uvijek sa sobom nosim neki dnevnik, rokovnik ili notes… Nek’ se nađu. Možda mi je moja zvijezda daleka podarila taj dar po rođenju. Da sam kadra duboko osjećati i proživjeti svaki trenutak. I da sam vješta poigrati se s riječima da ih sačuvam.

Da li imate književne ili pesničke uzore koji su Vas oblikovali ili inspirisali prilikom pisanja ove zbirke?

Imala sam mnoge uzore u umjetnosti. Od pjesnika, glumaca, glazbenika, interpreta, slikara… Napajam se s njihovih izvora ovisno o potrebi, kad mi ovaj svijet malo zamrači, ili mi se učini da je postao previše užurban, racionalan i grub. Posebno su mi drage Desanka Maksimović i Vesna Parun. Za moje postulate života zasigurno je velikim dijelom zaslužan vječni Đorđe Balašević. Po tom pitanju se slažem s onom da se ljudi dijele na one koji vole (dodala bih i razumiju) ili ne vole Balaševića. Kad upoznam osobu koja ga voli i cijeni, znam da ćemo lako pronaći zajednički jezik. Od pjesnika… Arsen Dedić, Vasko Popa, Edgar Allan Poe, Mika Antić, Leonard Cohen. Na ovom pitanju bih se mogla najdulje zadržati. (smijeh) A što se glazbenika tiče, zauvijek ću biti zaljubljenica pjesme, glasa i energije najdražeg Olivera Dragojevića, kojeg sebično svojatam jer sam i ovu knjigu pripremila slušajući pretežno njegove albume.

Šta Vas je more naučilo, a šta Vas još uvek uči?

More (baš kao i život), naučilo me strahopoštovanju, ali  one vrste u kojem uvijek nadvlada divljenje i poštovanje, a strah tek toliko koliko je nužno – i svojstveno čovjeku. More je meni simbol snage, slobode, ljepote i beskraja. A i život je niz naših tragova i uspomena koje nižemo i ostavljamo sve do posljednjeg daha.  Potiče me da ostanem zaigrana, odvažna, snalažljiva. Da se ne plašim dubina, ali i da se uvijek iznova radujem i divim trenutku kad ‘izronim na površinu’ i osjetim toplinu i svjetlost sunca na svom licu.

Koji je sledeći „val“ na Vašem umetničkom ili životnom horizontu?

Što se valova tiče, uvijek sam rado iznenadljiva. Trenutno uživam u životu kojeg moja knjiga „Oblaci su moja jedra“, na neki način, tek otpočinje i jedva čekam čuti povratne reakcije, emocije i dojmove koje je u čitateljima izazvala. Dugo se spremala ta njezina plovidba i sada pokušavam isprocesuirati sve te emocije koje su se skupile u meni. U svakom slučaju, teško je prevesti u riječi taj osjećaj sreće, zadovoljstva i ponosa. Radujem se pripremi prve promocije koja će najesen biti u mojim rodnim Vinkovcima, a potom slijedi i turneja po ostalim gradovima. To će mi biti posebno zadovoljstvo, pogledati u oči i zagrliti sve te ljude koji će se u njoj do tada možda ‘prepoznati’ i pronaći nešto blisko i drago. Osim toga, radujem se svemu što život nosi, projektima koje trenutno možda i ne slutim. Od onih koji su poznati i koje smijem otkriti, u lipnju sudjelujem u programu posebne i zanimljive manifestacije „Rimski dani“ u Vinkovcima, u kojem ću utjeloviti rimsku ljubavnu savjetnicu. U planu je i jedan predivan projekt, u kojem će u prvom planu biti fotografija pod vodstvom naše sjajne fotografkinje i iznimno talentirane vinkovačke umjetnice Stelle Mešić. Što se glumačkog poziva tiče, nastavljaju se pohodi na audicije i castinge. Radujem se povratku i na daske koje život znače i radujem se prvoj ulozi koja će me pronaći. U svakom slučaju, vjerujem da me čeka uzbudljiv i dinamičan ostatak godine – baš kako ja volim.

U Dunjinom glasu čuje se mudrost onih koji su preživeli mnogo — i sebi to priznali. Ona nas uči da istina nije u perfekciji, već u autentičnosti. Kroz stihove, scene i tihe pobune, pokazuje kako izgleda kada žena ne traži da bude shvaćena po svaku cenu, već samo viđena onakva kakva jeste. U vremenu buke, Dunja Šaran bira tišinu koja stvara, leči i ostavlja trag.