Od prvih koraka na sceni do profesionalnih uloga, Marko je prošao put pun izazova, učenja i ljubavi prema glumi. Strast je otkrio kao tinejdžer u studiju Vesne Drinčić Đilas, gde je shvatio da scena nije samo igra, već i prostor za razvoj. Inspirisan španskim serijama, sam je odlučio da upiše akademiju i posveti se glumi.
Danas iza sebe ima značajne uloge i rad sa velikim glumcima, ali za njega je ovo tek početak – svaki novi projekat donosi priliku za rast.
U intervjuu koji sledi, Marko govori o svom glumačkom putu, inspiraciji i lekcijama sa scene i van nje
Kako je izgledao tvoj početak u glumačkoj karijeri u Dramsko-recitatorskom studiju u Vrbasu?
U tom studiju smo svi bili kao porodica na čelu sa Vesnom Drinčić Đilas.Veoma lep i bitan period za mene jer sam tada shvatio da želim da postanem glumac.
Šta te je inspirisalo da studiraš glumu, i kako je izgledao tvoj put od Akademije umetnosti do profesionalnog glumca?
Odluku da upišem glumu sam sam doneo još kao član studija. Kao inspiracija su mi poslužile „španske serije“ kojih sam bio veliki fan. Vreme provedeno na akademiji predstavlja za mene jedan težak i buran period ali ujedno i jedan od najlepših u mom životu i ne bih ga menjao.
Ko su tvoji uzori u glumačkom svetu i kako su oni uticali na tvoju karijeru?
Imao sam čast i sreću da radim sa velikim glumcima i da učim od njih i nadam se da će i dalje tako biti.
Kako je bilo raditi na seriji „Ubice mog oca“ i koji je bio najveći izazov uloge inspektora Gorana Dragojavića?
Uvek spominjem da je meni bila čast i privilegija da budem deo, sada već, jedne porodice, s obzirom da je nedavno završeno snimanje 7. sezone. Što se tiče inspektora Gorana, najteže mu je bilo da ostane pošten u sistemu u kom je.
Kako se pripremaš za tako raznovrsne predstave kao što su „Tramvaj zvani želja“ i „Ivona, kneginja Burgundska“?
„Tramvaj“ je bio moj master projekat i to je bio najlepši proces koji sam radio do sada. Ovu predstavu sam igrao sa mojim „klasićima“ , a producentkinja nam je bila moja prijateljica i sugrađanka Aneta Goranović. Predstava se stvarala u Vrbasu i uspeli smo da animiramo puno ljudi da pomognu ovom projektu. Predstava se nažalost ne igra više, ali nikad se ne zna…
Kakva je tvoja vizija budućnosti pozorišta u Srbiji?
Ono što se meni sviđa je što sve više mladih kolega dobija šansu u pozorištima. Sve je manje onih koji dobijaju plate, a da nisu stali na scenu 20 godina.
Šta je za tebe značila uloga Marka Smiljanića u „Tajnama vinove loze“?
Pre svega jedno veliko i divno iskustvo. Lik Marka u početku ima dosta sličnosti sa mnom da bi kroz sezone doživeo transformaciju.
Kako vidiš razlike između glume u televizijskim serijama, filmovima i pozorištu?
To je često pitanje koje glumci dobijaju. Suština je ista, ostalo su nijanse. 🙂
Šta te je motivisalo da se baviš kulinarstvom pored glume?
Zanimljivo je to što sam ja jako lenj kad je kuvanje u pitanju. Sebi ne bih nikad ništa napravio, ali volim da kuvam za druge, tada se potrudim. Cela ova ideja da se snimam kako kuvam je potekla odatle.
Postoji li sličnost između kulinarstva i glume u kreativnom procesu?
Da je i za jedno i drugo potrebna kretivnost se slažem, ali prevelikih sličnosti u procesu stvaranja nema puno.
Kako bi definisao svoj životni moto?
Moja sreća je sreća drugih ljudi, pogotovo onih najbližih.
Koji je tvoj savet mladima koji žele da uđu u svet glume?
Ako vam je jedini cilj da budete poznati, nemojte da se bavite glumom. Ako želite da upoznate sebe pre svega i još mnoge druge karaktere i ličnosti, maksimalno podržavam.
Marko je svojim radom, posvećenošću i ljubavlju prema glumi izgradio karijeru na koju može biti ponosan. Od prvih koraka u studiju do velikih uloga, svaki izazov ga je oblikovao i učinio boljim glumcem i čovekom. Iako je već ostvario značajne uspehe, ne gubi entuzijazam i želju za učenjem.
Za njega je gluma mnogo više od profesije – to je način života, neprestano istraživanje i prilika da kroz različite uloge upozna sebe i svet oko sebe. Kako sam kaže, ovo je tek početak, a publika može da očekuje još mnogo toga od njega u budućnosti.