...
Početna » Koliko smo svesni svojih grešaka i da li učimo iz njih

Koliko smo svesni svojih grešaka i da li učimo iz njih

by Lips&Heels
0 comment

Dugo želim da pišem na ovu temu i nekoliko dana mi se vrzmaju misli o ljudskim greškama i odlukama po glavi. U poslednje vreme više sam se fokusirala na pesme, jer mi je nekako lepo da ih pišem. Ovaj period života mi je prilično miran, a kad sam srećna najbolje pišem pesme, nekako tad mogu da dam najviše sebe i da mi emocije izađu na površinu baš onako kako treba da se ispolje. Sve u svemu, našla sam malo slobodnog vremena i odlučila da napišem nešto na ovu temu.

 

Želela bih da iznesem svoj stav, samo ne znam kako da počnem tekst pa sam odlučila da ide spontatno. Da ne dužim previše, nekako mi otrcano zvuči odmah na početku upotrebiti onu frazu da svi grešimo, verovatno ste tu rečenicu čuli milion puta. Međutim moram da priznam da se potpuno slažem sa njom. Grešimo, i to je potpuno normalno. Na kraju krajeva, ljudska smo bića nismo božanstva iz mitologije ili junaci iz epskih pesama. 

 

Bezgrešni ljudi ne postoje, svakome se nekad po nešto omakne, makar loša misao, koliko god se borili protiv toga nekad je jače od nas. Misli su moćno oružje samo ako znamo da se njime služimo na pravi način. Sa mislim se ne treba boriti samo ih treba nekad utišati. Ponovo se vraćamo na priču da je vreme u kome živimo previše burno i turbulentno, i da je na ljudima prevelik pritisak pa nije ni čudo što nekad pogreše. U redu je pogrešiti, samo je pitanje da li smo svesni činjenice da smo napravili grešku i da li učimo iz nje ili je stalno ponavljamo?

 

Ne treba čoveka osuđivati zbog svega i svačega, a ljudi su često skloni tome. Ako ne pogrešimo, ne možemo ni znati ni naučiti šta je ispravno. Ponovo navodim primer koji ste verovatno mnogo puta čuli, ali koji predstavlja neoborivu činjenicu. Kada dete uči da hoda, padne mnogo puta, ali na kraju nauči da hoda. Tako i čovek, dok se dva, tri puta ne ubode na isti trn, ne može da nauči koje cveće je bez trnja. Ako nismo živeli neko vreme u mraku, nikad nećemo znati kako izgleda pravo svetlo.

 

 

Razloga za greške i propuste je mnogo, najčešće dolaze i iz spoljne sredine. Sad sve zavisi od toga koliko je neko mentalno jak i na koji način će da procesuira eksterne faktore i da se nosi sa sredinom. Strah vodi ka panici, a u panici se greši. 

 

Na ovu priču se toliko dobro vezuje i priča o osudi, da prosto ne mogu a da je ne pomenem. Ljudi prave greške najčešće zbog toga što se plaše osude, i kada ne rade stvari za sebe već da bi impresionirali druge, a sredina zna da bude surova. Baš ih na kraju ta sredina dovede u ćorsokak iz koga ne znaju kako da se izvuku, tu kreću osude sa kojima je borba uvek teška.

 

 

Naš život nikada nije zavisio samo od nas, iako smo mi oni glavni koji  treba da pokreću stvari. Uvek se nađe neko ili nešto sa strane, nikad kada razmatramo nešto ne uzimamo u obzir samo kako će to uticati na nas i naše stanje, već i na ljude u našem okruženju, prvenstveno na one koje nam znače. Nekad čovek ne može da izvaga baš sve onako kako treba i postavi tasove u ravnotežu. Gotovo uvek se nađe neko kome nešto ne odgovara. Nekad ljudima izgleda kao da ih je neko namerno povredio, iako toj osobi nisu ništa učinili, pa se onda pitaju u čemu je problem, šta ne valja i još hiljadu drugih stvari koje nikuda ne vode. Kasnije, život ih stavlja u takvu situaciju gde prosto nešto nije u njihovoj moći, i gde neka njihova odluka nekome neće ići u prilog. Boriti se sa tim još je teže i tada vide da ni njihovom “dušmaninu” nije bilo lako.

 

 

Da ne dužim mnogo, poenta ove priče je da ćemo uvek grešiti i da su greške neizbežne. Sve se da objasniti, sve se da ispraviti i naučiti i sve ima svoje razloge. Bitno je samo shvatiti značaj učinjenog i naravno preuzeti odgovornost za ono što smo učinili. Ovde govorim o sitnim problemčićima kao što su reč izgovorene u pogrešnom trenutku bez razmišljanja, greška učinjena na poslu, previd nečega, sve u svemu na sve ono što se slučajno dešava. Naravno za greške kao što su ubistva, prevare i terorizam nema opravdanja, tu nikakvi razlozi nisu bitni i ne uzimaju se u obzir.

 

 

Treba se staviti i u situaciju “grešnika”, tj. druge strane i ne osuđivati na prvu loptu, jer kao što sam već rekla ne znamo pozadinu. To je u redu, neke stvari ne treba da nas se tiču i ne treba da ih znamo, ali doza razumevanja mora da postoji.

 

 

Bila sam milion puta i u jednoj i u drugoj situaciji. Grešila sam zbog brzopletosti i nemara, nekad iz besa ili iz inata. Te greške su išle na štetu isključivo meni, ali kad pogledam sad iz ovog ugla ne bih promenila ništa, jer sam tako sazrela, naučila da razdvojim bitno od nebitnog, naučila šta su prave vrednosti, pravi prijatelji, prave ljubavi. Naučila sam da se borim za sebe i svoj stav, da stanem iza svojih postupaka i branim svoje principe, ali da sam uvek otvorena za sugestije i savete. 

 

 

Najveća lekcija za mene je da ne reagujem na prvu loptu i da ne sudim čoveku dok ga skroz ne upoznam. Trudim se da ne budem pristrasna, jer me je život više puta demantova i stavio u situacije u kojima su bili ljudi koje sam osuđivala, pa sam mogla da uvidim da nije uvek sve crno i belo, nego da postoji sredina.

 

Eto, došli smo do kraja teksta, kad sumiramo sve vidimo da je svakako dobro pogrešiti, ali naravno treba da postoje granice. Slušajte sebe i živite kako želite, samo uvek razmislite pre nego što nešto uradite, naročito ako se to ne odnosi samo na vas. Da, ako pogrešite, ne plašite se i  ne očajavate. Gde postoji problem, tu je i rešenje. Imajte na umu da se prvi mačići u vodu bacaju.

 

 

__________

 

 

Autor teksta:                         

Zovem se Miljana Jovanović. Imam 23 godina. Diplomirani sam ekonomista, sa Master Akademskim studijama u toku. Radim u računovodstvu i to je posao kojim želim da se bavim u životu. Brojke su moja velika ljubav, ali pisanje je prva.  Dosada sam pisala samo za sebe, ali sada mislim da bi bilo lepo da me neko čuje. Umetnost je moja strast. Sanjar sam, volim da stvari krojim i udešavam po svojoj meri. Dobar sam i pomalo čudan stvor. Verujem sebi. Moj moto je jednostavno: „Kad hoćeš, možeš sve“.

 

 

 

Loading

About Author

You may also like

Leave a Comment

Medijski partner kulturnim manifestacijama

Vaš Glas Je Važan, Vaše Mišljenje Je Važno. Mi Vam Možemo Pomoći Da Se Osećate Samopouzdanije, U Skladu Sa Svojom Prirodom, Van Okvira Koji Nam Se Nameću.

 
lipsandheels.com@gmail.com

@2023 – Lips&Heels. All Right Reserved. Designed and Developed by
Izrada sajta 
Are you sure want to unlock this post?
Unlock left : 0
Are you sure want to cancel subscription?
-
00:00
00:00
Update Required Flash plugin
-
00:00
00:00